| |
|
| |
|
| Klekovača je najviša planina u ovom kraju sa vrhom koji dostiže 1961m. Okružuju je Srnetica (1375m), Grmeč (1604), Osječenica (1791m), Lunjevača (1706m) i Crna Gora (1650m). |
| Na Klekovaču se može penjati s više strana, a postoji i alternativa između Male (1413m) i Velike (1961m) Klekovače. |
| |
|
Mi smo se odlučili za veliku i krenuli smo, ekipa od 7 osoba, iz Drinića u rane jutarnje sate prolazeći pored Velikog Vrela u pravcu šumskog radilišta nadomak Potoka. Tu smo, u blizini ostavili auta i krenuli polako u osvajanje ove divne planine.
Poslije jedne kišne noći dan nam je bio oblačan i relativno vlažan, te je visoka trava koju srećemo usput uspjela da nam nakvasi "šape". |
|
|
Na visini od 1000 do 1600 m svjedoci smo očigledne promjene vegetacije iz visoke crnogorične šume sa jakom igličastom steljom prema sitnijoj bukovoj šumi ispresjecanoj proplancima i poljanama.
Rijetki su tragovi prolaska ljudi i životinja koje možemo uočiti na ovim visinama i slijedeći ovu koliko-toliko označenu šumsku stazu. Zahvaljujemo se ovdašnjim lugarima koji su se potrudili da osvježe ove oznake za planinare.
|
Čudo je jedno kako je priroda nekad izvajala sve te oblike kako u kamenu, tako i u samom živom drvetu. Stogodišnje smrče kojima se može kroz korjenje proći, a tako ponosno i visoko odolijevaju na ovim gorskim visinama.
Po koja uginula jelika i smrča bljesne u ovom dubokom zelenilu i naravno mame svoje prirodne razlagače kao što su lišajevi, pečurke i potkornjaci. Prava eko prašuma. Ne zaboravimo spomenuti i ukus predivnih borovnica kojih ima u izobilju i koje nas mame i usporavaju na našem putu.
|
|
|
Izlazeći iz ove gušće šume pogled nam je pritisnut sa teškim sivim oblacima koji nam se prosto zamotavaju oko glave nanoseći sitne kapi na naša već zadihana tijela. U daljini, ozareni jutarnjim suncem, se blistaju obronci Grmeča i njegovog Crnog Vrh (1604 m) koji nam dolazi u nivo čini nam se tako blizo sa ovih visina. U podnožju same Srnetice naziremo proplanke i dolove Kozilske doline i crvene krovove planinskog motela na Velikom Vrelu.
Poslije koji sat smo napokon u samom podnožju Velike Klekovače odakle se uzdižu prvi kameni bedemi koji će nam obeshrabriti najveći dio grupe da bi nastavili dalje penjanje sa ove pravo nepristupačne strane. |
Na ovim stijenama raste i nadaleko poznata i rijetka alpska biljka Runolist (Leontopodium alpinum), ali nije lako do njega doći. Popeo se taj mali cvjetić na sami kamen i tamo raste. To možda baš zato da pobjegne od nas, da ga ne možemo dosegnuti, jer mi tako često zaboravimo da smo i sami dio ove prirode i da je trebamo čuvati za našu djecu i naredna pokoljenja. Zato kad vidite ovaj cvjetić nasmješte mu se, uslikajte ga za uspomenu, ali ga nemojte brati. |
|
 |
Latinsko ime mu je Leontopodium alpinum.
Ime mu potiče od grčkog "leon, leontos" što u prevodu znači lav i "podion" : noga, nožica.
Cvijet mu je karakterističan, bijeličast i "vunasto-svilenkast na dodir". Raste u centralno-Evropskim planinskim krajevima na visini između 900 i 3000 m i u još nekim Azijskim planinama gdje su klimatski uslovi slični našima. |
Imali smo sreće da vidimo i jednog divnog šarenog leptirića, zvanog Apolonov leptir (Parnassius apollo, Papilio apollo) koji je takođe karakterističan za pri-alpske i alpske predjele Evrope i Azije na visinama između 1000 i 2800 m.
Jedan je od najljepših leptirova, ali istovremeno je i u opasnosti da nestane, jer je vrlo osjetljiv na promjene. Razmnožava se samo jednom godišnje, tako što jaje zimi "spava zimski sam", a ukoliko gusjenica i iziđe u jesen neće se razviti do slijedećeg proljeće.
Larva se u svojoj kukuljici smjesti na samu zemlju ili ispod kamena. |
 |
|
Penjanje uz ove stijene nastavlja samo jedna grupica koja se hvata u koštac sa prvim vertikalama u pravcu koji nam se činio najpovoljniji za dosegnuti sami vrh. Kako nedostatak ikakvih oznaka i staza, tako i "crna kleka", jedino rastinje na ovoj visini preko 1900 m nas koče skoro dva i po sata da bi dosegli kotu samog vrha. Dešavalo nam se da ne dodirnemo zemaljsko tlo i poslije 20-30 minuta hoda po tom crnom boru koji je kompletno pokrio svo tlo poslije prelaska visokih stijena. Koliko je bilo teško napredovati po ovom divljem i teškom terenu toliko je bilo predivno uživati u vidicima koji se protežu daleko u horizontu ko iz neke visoke ptičije perspektive.
|
Jedino je vjetar bio neumoran koji nam je s vremena na vrijeme nabacivao guste oblake ali ih isto tako i odnosio istom brzinom. Kad se dođe do visova ispod samog vrha Klekovače, vidik se proteže daleko, na mnoge planinske lance kao što su: Grmeč, Kozara, Manjača, Dimitor i Lisina sa ovu stranu i Osječenica i Plješevica na drugu.
Nakon višečasovnog visenja po "kleki" i traganja za samim vrhom koji je okupiran od strane SFOR-a smo se morali zadovoljiti sa ovih koji metar niže i krenuti u spuštanje kako bi se uspijeli vratiti do pada noći. Spuštanje ka visokim stijenama se odvilo bez povreda, samo što su umorna bića vapila za jednim dobrom pauzom.
|
|
|
Već nas pod zadnjim grdama obmami miris dima koji je dolazio od vatre koju su bili založili drugari iz prve grupe. Hladno vrijeme i mokre noge ih prisiliše da izuju čarape, te da ih prislone uz već dobro razgorjelu vatricu. Po koja kora hljeba i suvog prošlogodišnjeg pršuta se našla da ublaži glad i poboljša naše fizičko stanje.
Poslije ove dobre pauze ispod greda zajedno sa prvom grupom i sa malo "prosušenim" cokulama krećemo starom stazom prema našem polaznom odredištu. Naravno sa prethodno dobro ugašenom vatrom na ovom malom ognjištu pod ovim gredovitim obroncima Klekovače.
Poboljšanje vremena nas ohrabruje u dobroj mjeri za polazak na preostali dio putanje. |
|
Prolazeći primjećujemo vječiti snijeg (u pola avgusta mjeseca)u podnožju jedne kraške pećine koju su sigurno i medvjedi davno napustili zbog svoje nepristupačnosti i hladnoće. Bacajući još jedan umoran pogled na sam vrh spuštamo se berući ove predivne planiske "cvjetove bode" tako čiste neboplave boje.
Da nas eto želja mine kad se spustimo u pitomije krajeve Grmeča pa de možemo ukrasiti naše vaze sa pravim planinskim cvijećem sa vrha Klekovače. Pitaće nas ljudi sigurno odakle je kad je tako lijepo, a nama će biti drago kad mognemo da im fino opričamo naše lijepo iskustvo sa još više emocija. |
|
|
Povratak sa Klekovače se završava na terasi lovačkog motela "Veliko Vrelo" kod Drinića uz ugodno iće, piće i kraišku pjesmu. Radost se mogla uočiti na svim licima na kojima se preplitao umor od pevaljenog puta i puno zadovoljstvo dosegnuto ovim danom.
Pa i sad do pišem ove retke mi odnekud dopire miris i zvukovi ove ekspedicije koji me mame za jednom novo šetnjom nekom od nerednih prilika. |
| |
|
| |
|
| |
| Copyright © 2005 - 2008 www.grmec.com - Sva prava zadržana |
